Hvaljen Isus i Marija!
Zovem se Lidija Micudaj, imam 39 godina, majka sam dvoje djece, ovu godinu suprug i ja slavimo 15 g. braka. Počela sam dolaziti na zajednicu u travnju 2024.g i od tada se još više mijenjati. Hvala Vam na toj prilici! Kao dijete išla u Crkvu, sjećam se da me mama tjerala da idem iako nisam znala zašto, nisam nikada previše pitanja postavljala jer me nije zanimalo, ta išla sam po nagovoru mame. U našoj obitelji se nije molilo, nije išlo na nedjeljne sv. Mise, nije se molila krunica. Išli smo na Mariju Bistricu jednom godišnje, išla na zornice i to je sve. Boga nisam uopće poznavala. Unatoč svemu jako sam zahvalna svojim roditeljima na svim sakramentima koje sam dobila.
Udala sam se sa 24 godine, muž i ja smo krenuli u istom smjeru, sveta Misa dva puta godišnje na Božić i Uskrs a isto tako bi se „obavila“ i sveta ispovijed. Iako je moj muž bio jači u vjeri od mene i njegova obitelj ali ja sam buntovnički odbijala odlaske na sv.Misu na svaki njihov poticaj i njegove obitelji je proradilo ono u meni „neće meni nitko određivati što ja moram i ne moram, na misu idu samo oni koji imaju vremena“. Jako sam bila samostalna, neovisna, imala sam posao iako upravo taj posao mi je donio najveću ranu i udarac, a posao mi je bio sve. Gradili smo kuću, upadali u velike financijske probleme, dobivali otkaze na poslu, doslovno nas je gazilo što je god moglo. U obitelji sa muževim bratom i ženom su bile česte svađe, nemiri, ja sam bila jako ohola i znam da sam puno puta rekla mužu da bi ja bez problema mogla sama živjeti i da mi nikoga ne treba.
Nakon 4 g. braka dolazi naš Gabrijel, predivan dječak, sreća ogromna ali i posljeporođajna teška depresija. Nakon godinu dana počnem raditi i sve se nekako stišalo sa mojom prvom fazom depresije. Nakon 5 godina dolazi Tena, prekrasna djevojčica i opet manje prekrasna depresija. Nakon porodiljnog vratila sam se na posao i uz obaveze i djecu nisam uopće imala vremena razmišljati niti misliti o sebi. Kako je vrijeme odmicalo sve sam više upadala u teška depresivna stanja, tjeskobu, imala sam ružne snove. Stalno sam razmišljala o smrti koje me bilo najviše strah, što kad ja umrem, kad moja djeca umru, sve mi je bilo crno, doslovno od pozitivne i vesele osobe je nastala osoba puna straha, nisam se više mogla niti nasmijati, ništa me nije moglo razveseliti ali baš ništa. O svojem teškom stanju nisam nikome pričala, kako reći da karakterno jaka osoba, uvijek nasmijana i kod koje je sve super iz unutra je teška trulež. U ljeto 2022. muž, djeca i ja otišli na more jer odlazak na izlet liječi ljude, ljudi se napune pozitivom i dolaze „novi“ doma. Ja nisam bila nikada u gorem stanju, plačem na plaži, plačem u dječjem parkiću i napokon priznajem mužu da imam ogroman problem iz kojeg nemam izlaz, ne znam izići van iz svojih misli, ne mogu ih kontrolirati i više mi život nema smisla nikakvog. Poželjela sam smrt. Muž šokiran mojom izjavom ne zna što napraviti i predloži liječenje kod psihijatra, ali na kraju do toga nije niti došlo. Kada smo se vratili s mora meni još gore, depresija me svaki dan napadala. Na poslu se približava kraj radnog vremena, ljudi se vesele odlasku kući a ja sa grčem u trbuhu gledam na sat i vidim bliži se 16, poželim u tom trenutku da me nema i da ne postojim. Krenule su još jače depresivne i tjeskobne misli, doslovno su me lijepile za pod. Vozim se doma i osjećam da gubim bitku sama sa sobom. Nakon mora i povratka na posao u rujnu 2022. godine jedan dan poslije posla sjednem u auto i počnem slučati na YT-u svjedočanstva. Kako sam došla do toga niti sama ne znam, niti sam znala što je svjedočanstvo, vjeru nisam uopće poznavala, Duha Svetoga, doslovno ništa, mogu se nazvati ateistom. Počela sam svaki dan u autu slušati svjedočanstva ljudi, u vožnji s posla na posao i u jednom od tih svjedočanstva mi je odzvonilo ime Tomislav Ivančići te počela slušati. Iako mi videi nisu u početku pomagali i nisam osjećala olakšanja, ali sada znam da je to bila priprava za nešto veliko što me čekalo.
U studenom 2022. godine dan je bio uobičajen, išla sam s posla doma sa svojim teškim depresivnim i crnim mislima, i na putu do doma sam osjetila silu da je u vožnji u autu prošla kroz mene i počela sam se plakati, užasno sam se plakala, ne znam ni sama kako sam uopće vozila. Ne sjećam se ničega, auta, vožnje, baš ničega samo se sjećam da sam dušu isplakala. Dolazim doma, parkiram i ne znam što mi se dogodilo i postavljam si pitanje što je to bilo, tko je to bio. Nisam nikoga od Njih poznavala. Znam samo da me preplavio takav osjećaj sreće, radosti, najradije bih skočila na auto i vikala svijete ja te volim i volim sve i svakoga. Bila sam u potpunoj ekstazi. Teško je opisati osjećaj kada se sila Duha Svetoga spusti, ja sam majka i znam kako je predivan osjećaj primiti vlastito dijete u naručje poslije poroda, ali ovo je bilo na ne znam koju potenciju više. Ja sam bila van sebe od radosti, mislila sam da će mi srce puknuti od veselja, ljubavi, ma svega. Kratko sam odsjedila u autu da dođem k sebi, ušla sam u kuću i počela sa djecom pjevati i plesati, ne znajući da mi se život od prije par minuta u potpunosti promijenio, ali potpuno promijenio. Nisam taj dan o tome nikome pričala jer niti sama nisam znala što mi se dogodilo, tek navečer kad sam legla u krevet i počela o tome razmišljati imala sam vrtlog misli u glavi, tko si ti, kako si došao, zašto, milion pitanja jer ja nisam molila da se spusti sila Duha Svetoga, kako je moguće da se spustio bez da ga poznajem.
Ali tu nije sve stalo, čuda su se nastavila. Ujutro kad sam se probudila, otvorim oči i vidim unutar sebe Isusa, sjajila su mu ramena i aureola oko glave. Počela sam gledati po sobi, oko sebe, po kući i nisam mogla shvatiti kako je moguće da vidim Isusa i da me prati gdje god da pogledam. Iako nisam bila svjesna što mi se događa jer nisam poznavala vjeru, Isusa, ali ja sam znala da je to Isus, da je to On, da je to Gospodin. On mi je dao do znanja da me ozdravio. Ja sam bila van sebe. Kako da se spremim na posao, idem među ljude, što da radim jer nisam imala nikoga s kime bi to podijelila i o tome pričala. Isusa sam gledala dva tjedna, gdje god bi pogledala, pričala sa kolegama s posla On je stajao između nas, On je bio između mene i svih tih ljudi. Nakon dva tjedna vidjela sam da se povećao broj ljudi koji su stajali iza njega, nisam sigurna da li su to bili naši pokojni, sveci ali svi su svijetlili i svakim danom bilo ih je sve više. Na neki način sam saznavala da su oni svi stajali iza njega i molili za moje ozdravljenje.
U međuvremenu sam shvatila u razgovoru sa svećenikom da sam nanovo rođena, dobila sam novi život, iako je sve oko mene bilo isto ali ja više nisam bila ista. Odjednom gladna molitve, stalno bi bila u Crkvi, gorjela sam da to iskustvo dijelim dalje da svjedočim. Depresija je u potpunosti nestala silaskom Duha Svetoga, bila sam nova ja, potpuno preporođena. Tražila sam pitanja na moje odgovore od svećenika, ali na žalost nisam ih dobivala, nikako nisam imala priliku da sa nekime pričam o tome i osjećala sam se sama jer sam svakim danom postajala sve svjesnija što sam dobila i da moj pogled je samo Nebo, ja bih odmah sad u Nebo, ja se više ne vidim u ničemu svjetovnom. Koliko god da sam blagoslovljena toliko sam dobila novi križ, a to je da tek sada vidim kako drugi ljudi propadaju, kako se grčevito drže za materijalnim, kako ne poznaju duhovni svijet. Zapravo vidim sebe i staru ja.
Dragi Bog mi je u godinu i pol dana otvarao nove puteve kojima da idem, čuo je moje vapaje da mi treba zajednica jer želim ostati u Božjoj blizini i želim se odreći sebe i svega što je od ovoga svijeta. Bila sam na velikoj životnoj ispovijedi kod fra Borisa Tandarića jer me Duh Sveti poticao na čišćenje, otvarao mi oči da progledam što moram još iz sebe izbaciti da budem čista za Gospodina. Micao je uroke bačene na muža i mene. Susjeda se bavi crnom magijom za koju sam saznala u Sloveniji kod patera Petera Vrabeca i prošle godine saznala da je bačen urok na nas prije 15 godina, zato smo i ostajali bez posla, upadali u financijske probleme i svađe. Ali eto, Gospodin je i to sve očistio i maknuo. Putevi su se samo otvarali, ja sam čekala pozive i na svaki sam išla gdje me poslao, osim u zajednicu Dobri Pastir gdje mi je morao drugi puta potvrditi da bi ja shvatila što od mene želi. Druga je potvrda bila kada sam bila na duhovnoj obnovi u Crkvi Svetog Leopolda Mandića, pitala sam Boga u sebi što želi od mene gdje da krenem i od 200 ljudi u Crkvi točno pored mene dođe gospođa sa plavom majicom i natpisom Dobri Pastir i gospođa je bila cijelo vrijeme pored mene, slavila, molila i eto ja naravno shvatila poruku
I dalje ne znam koji je Njegov plan za mene, možda me htio samo izliječiti, možda da svjedočim dalje i pomognem drugima, to ne znam…ali znam samo da Ga molim da mi pokaže put dalje. Dobila sam novu priliku za život, upoznala sam Isusa barem malo, ali vjerujem da moje upoznavanje tek kreće. Kud god dalje krenula znam ono najvažnije, Isus je živ, On je posvuda, predivan je. Otvorio je vrata raja svojom smrću na križu i veliko Mu hvala na tome. On je meni sve na svijetu i veselim se smrti jer znam tko me čeka iza ove suzne doline raširenih ruku.
Bog Vas blagoslovio! Lidija