Oduvijek sam bila vjernik i išla u crkvu, gledajući unazad, nakon obraćenja, to nikad nije bilo ono pravo, dubinsko.
Godinama sam imala problema, za neke stvari molila dugo, nije bilo pomaka, stalno sam se borila tražeći Božji glas, da mi kaže što i kako učiniti. 2020. godine radeći u turističkoj agenciji svako jutro dok bih putovala na posao, izmolila bih krunicu i postavljala pitanje Bogu u vezi jedne stvari koja me dugo mučila – ali bez odgovora.
Situacija na poslu bila je jako teška; maltretiranje, podmetanje stvari za koje nisam bila odgovorna.
Početkom korone svi smo dobili otkaz i tu kreće početak mog obraćenja. Svi mediji bombardirali su o koroni, smrtnosti i svim njezinim posljedicama, onda još i potres 22.3. tjedan iza počinju moji napadaji panike tj. straha, koje sam prije imala jednom godišnje, ovaj put dva dana zaredom u trajanju po 2-3 h.
Na novom poslu tretirali su nas poput robova, morala sam dati otkaz i tražila bilo kakav posao jer mi je trebao novac za kredit i račune. Nisam bila oduševljena poslom konobarice, niti sam ikada zamišljala da radim taj posao nakon završenog fakulteta, a i roditelji su me stalno maltretirali i prigovarali zbog toga.
Posla je bilo jako puno, uvijek sam radila sama, sad gledajući to nisam mogla izdržati u ljudskim snagom nego je Bog bio sa mnom. Dolaskom novog lockdowna, ponovo kreću napadaji panike i straha. Strah od vrtoglavice , drhtanje i užasna slabost dovele me u krevet i nisam mogla obavljati ni najjednostavnije dnevne zadatke.
Medicina kaže anksiozni poremećaj.
Noćima zujanje u ušima, misli imam koronu izjedale su mozak, depersonalizacija (u psihologiji objašnjava kao normalno stanje u anksioznosti) a to je izlazak iz vlastitog tijela koje više ne osjećaš, nema težine, nema ničega, najbolje bi se opisalo kao osjećaj da “ja nisam ja”. I to me ponekad držalo danima. Nisam mogla izdržati u crkvi do kraja Sv. Mise.
Nakon tjedna-dva je nestao strah od korone i pojavio se novi stah ; tumor na (nalaz MR uredan).
Zatim novi strah, mogu čak reći i najgori od svih. Uz sve ove simptome, opću slabost, depersonalizaciju držala me misao da ću poludjeti i da više nikad neću biti normalna. Opet nisam noćima spavala.
Nekoliko odlazaka kod psihologa popravilo je moje stanje ali sam se vratila starim obrascima ponašanja.
Prije svih tih napadaja panike bila sam uvijek nervozna, sa svim nezadovoljna, maltretirala sve oko sebe, a najviše obitelj. Jako puno psovala i imala užasne izljeve bijesa kad nešto ne bi bilo po mom ili ako ne bi bilo kako sam si ja zacrtala. Jednom sam se izderala i
izvrijeđala referenta jer mi nije htio izdati dozvolu za iznajmljivanje, te sam prestrašila samu sebe, kao da nešto tj. netko drugi preuzima kontrolu i napada ljude preko mene.
Kad je korona stigla u našu kuću, pozitivan tata, pa mama, strah se opet vratio; nesanice i teške misli, nemogućno svakodnevnog funkcioniranja.
Mama me odvela na Sv.Misu kod vlč.Dražena u Kašini na dan kad je Mijo Barada bio gost. Nisam mogla biti u crkvi jer mi se napadaj pojačao dok sam bila unutra. Dok je vlč. molio nada mnom počela sam jako plakati da je cijela crkva odzvanjala. Nakon njegove molitve, došla je i Vera i rekla da dolazim na ZDP Kašina i rekla nešto što mi se urezalo u pamćenje, da sam jača nego što mislim i da mogu podnijeti i više nego što mislim. Mijo Barada mi rekao da nastavim piti tablete ali neću morati dugo. Dolazim u srijedu na ZDP i osjećam se super, dok je Marija svjedočila došla mi je misao da i ja svjedočim za Isusa kao i ona. Nakon molitve Marije i Zdravka osjetila sam silnu vrućinu i radost.
Počela sam čitati evanđelje po Ivanu. Znala sam da je to odgovor na moje pitanje. Veselje je doseglo vrhunac jer sam bila krštena u Duhu i moja radost je bila na vrhuncu. Po Verinom savjetu da čitam Djela apostolska dobila sam dar jezika. Nastavila sam dolaziti na susrete ZDP u Kašinu.
Tablete više ne pijem.
Mogla bih još puno svjedočiti što Duh Sveti radi svakodnevno u mom životu nakon obraćenja i dobivanja dara molitve u jezicima (nevjerojatne stvari) ali bi bilo previše ovaj put.
Hvala i slava Bogu !