Moje ime je Dubravka Kovačić.
Ovdje želim zahvaliti Gospodinu i dati mu slavu za sve što je učinio i što čini u mom životu.
U ZDP pronašla sam živoga Krista, našla smisao, svrhu i radost života. Pronašla sam put za kojim sam dugo tragala, a nije uvijek bilo tako.
Već u djevojačkim danima polako sam se udaljavala od Gospodina i vjere. Grijeh je sve više zahvaćao u moj život. Udajom sam se potpuno udaljila od Gospodina i živjela poganski, moderan život u kojemu je sve dozvoljeno. Robovala sam požudi očiju, oholosti života i požudi tijela. Materijalno sam bila dobro opskrbljena jer smo i suprug i ja bili na položajima gdje su plaće bile jako dobre. Radila sam kao voditelj poslovnice Bjelovarske banke, a suprug je bio generalni direktor Čazmatransa za teretni promet. Novac, moć, suprugova karijera unosila su sve više nemira i svađa u brak. Pomoć sam tražila na krivim mjestima, dopuštajući da mi rade horoskope, gledaju u tarot karte ne bi li saznala zašto sam nesretna i zašto je suprugu karijera i žene na prvom mjestu. Ušavši u taj krug otvorila sam se zlu i sama počela istraživati budućnost preko karata, horoskopa, viska. A nemir, razdražljivost, svađa u meni je sve više rasla. Novac sam trošila na skupo odijevanje i šminkanje, ne bi li prikrila prazninu, očaj, tugu i samoću koja je sve više rasla u meni.
Odlučila sam se i na rastavu. Ali onda je odjednom Gospodin ušao u moj život i promijenio ga iz temelja. Razboljela sam se na smrt. Imala sam tešku astmu i sve moguće alergije. Napadi spazma su bili svakodnevni. Kod spazma ne možete disati, dolazi do gušenja, ne možete se pokrenuti i svjesni ste da možete umrijeti svakog časa. To stanje potrajalo je tri pune godine koje sam provela na liječenju u bolnicama u Münchenu, Zagrebu, Crikvenici. Bila sam i psovač u trenucima bijesa i ljutnje. A onda sam 6 mjeseci ostala bez glasa, nisam mogla uopće govoriti. Kašljala sam i dan i noć.
Dvije dobre prijateljice, molile su za mene i otišle 1995 do Josipa Lončara gdje su vapili za moje ozdravljenje. Upravo nedugo iza molitve imala sam jaki spazam i suprug me je uzeo i vozio u Dom zdravlja. Stanje je bilo kritično, hoće li uspjeti doći do hitne da primim aminofilin, deksametazon i kisik ili je to kraj. Prolazili smo pored naše crkve Sv. Marije Magdalene. Odjednom opazila sam jako svjetlo na Crkvi i oko nje. Iako nisam mogla ni govoriti, niti se micati, odjednom sam zavapila svim srcem ”Bože, ako sada umrem, ja idem direktno u pakao“. Velika
sam grešnica. Vidjela sam na jednom mjestu sve grijehe koje sam počinila. Bila sam užasnuta, prestravljena. Zavapila sam: Bože, ne daj da umrem i propadnem. Sjetila sam se svoje prve ispovijedi, pričesti, ljubav za vjeronaukom, misom. Kao dijete poslije škole otišla bih u Crkvu i bila sa starim ženama na Večernici. „Bože, spasi me, dajem ti svoj život i do kraja ću ti služiti onako kako ti želiš. Bio je to izravan doticaj Božje ljubavi.
Konačno sam progledala. Stanje mi se počelo popravljati. Doma sam pronašla Novi zavjet koji nam je župnik darovao na vjenčanju. Otvorila sam muku u Getsemaniju i danima molila „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja. Nisam ni znala da je Božja Riječ živa i djelotvorna. Prepustila sam se u Božje ruke. Ispovjedila sam se i počela ići na Sv. Misu. Nisam mogla stajati, sjedila sam u zadnjoj klupi i upijala svaku riječ. Žudila sam za pričešću i bila silno uzbuđena kada sam je primala. Ali stara narav je bila tu, zamjeranje, kritiziranje, osuđivanje, nepraštanje, nemir, gorčina, oholost.
1995.g. nisam bila u stanju raditi poslana sam na glavnu komisiju u Zagreb. Nalazi pluća su bili jako loši. Glavna doktorica profesorica jako se zauzela za mene, jer mi je bilo nepunih 38 godina i rekla da će sve poduzeti da me ona liječi, ali da na žalost pluća su mi kao u starice 80 godine i da najviše mogu izdržati dvije godine. Sa 38 godina otišla sam u invalidsku mirovinu. Sve bezbožne predmete i knjige smo spalili. Moja majka koja je u 57 godini ostala udovica, doselila se k nama i preuzela kućanstvo i brigu nad mnom i obitelji. Moja bolest vratila ju je Gospodinu i počela je intenzivno živjeti kršćanskim životom. A onda se dogodio najljepši trenutak u mome životu. 1999 godine dolazi vlč. Dražen. Do tada sam išla na klanjanja, u Tabor, ali u meni je živio još uvijek stari čovjek. Nikada neću zaboraviti 24.10.1999. Na biblijskoj grupi vlč. nas je pozvao tko želi da dođe u nedjelju u 16. sati u Sveučilište da će se nešto lijepo dogoditi. Od uzbuđenja sam vrlo malo spavala. Bila sam silno uzbuđena, a nisam znala zašto. Osjećala sam se kao mladenka pred vjenčanje. Bilo je to predavanje o NOVO ROĐENJU. Vjerom sam prihvatila Isusa u svoj život kao svog Spasitelja, Gospodara. Bila sam tako sretna, uzbuđena, a istodobno i mirna. Toga dana moj život se promijenio. Počela sam nanovo živjeti. Sada sam bila Božje dijete, baštinica neba. Spoznala sam ljubav Božju preko Oca koji je svog jedinorođenog Sina žrtvovao za mene, za tebe, za sve nas, da nijedan od nas koji vjeruje u Njega ne propadne , već da ima život vječni. Koja radost , Otac me istrgao iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo svoga ljubljenoga sina u kojem imamo otkupljenje, oproštenje grijeha. Dobila sam novi duh, Isusovu pravednost, Božja prisutnost je bila stalno sa mnom. Moje ime zapisano je u knjigu života, ja postajem pobjednik u Kristu Isusu, a on kormilar moga života. Svakodnevna sv. Misa, biblijska četvrtkom, kućna utorkom, molitva, čitanje Božje Riječi postale su moja svakodnevnica.
Ali đavao je kao ričući lav obilazio oko mene, ne bi li me proždro. Koliko borbe oko oholosti, zavidnosti, ljubomore, nepravde koju sam mislila da mi čine. Svaki advent ili korizmu intenzivno sam molila za taj grijeh i slabost. Neki nisu odmah odlazili. Spasenje koje sam dobila dobila sam po milosti Božjoj da se ne bi hvalila, a tako i darove koje mi je Gospodin udijelio po Duhu Svetom. Služila sam darovima, ali posebno u početku bila sam si vrlo važna, kao da je to moja zasluga. Duh Sveti imao je puno posla sa mnom da me oblikuje, prosvijetli, vodi. Revno sam služila u Zajednici, posebno na karizmatskim susretima u molitvenom timu.
08.08.2001. doživjela sam infarkt i plućnu emboliju. Bila sam doslovno na samom pragu smrti. Onesviještena, ali jaka u duhu pokajala sam se za sve grijehe i bila spremna umrijeti. Tu sam imala jedno viđenje čistilišta, vapaj duša i riječi koje sam čula:” Govori o pokajanju. „I opet Isus me je podigao iz smrti i uveo u život.
Postala sam bolja osoba, jasno raspoznajući dobro i zlo. Budući da sam bila koordinator zastupničke molitve uzela sam Pavlove poslanice i pretočila njegove riječi u prvo ili treće lice kao molitvu za sve one koji će moliti po Božjoj Riječi.
U adventu 2013. na desno oko mi se navukla mrena i jako malo sam vidjela, tako da sam imala veliki napor pri čitanju i pisanju, ali bila sam uporna, jer sam htjela da Božja Riječ saživi u ljudskim srcima. Molila sam za poniznost i duh služenja da me Gospodin upotrijebi kako On želi. Pred sv. Luciju dugo sam pisala u noć i odjednom u sebi čula glas kako nemam vjere. Naime u to vrijeme još sam koristila sprejeve za disanje na bazi kortikosteroida i lijek za visoki tlak. Pokušala sam i dalje pisati, ali glas koji sam čula govorio mi je da je On uzeo moje slabosti i bolesti, da sam iscijeljena njegovim
modricama, ali da ja to ne vjerujem. Prekinula sam pisanje, i počela razgovarati. Dobro Bože ako je tako od sutra više neću uzeti niti jedan lijek da ti dokažem da ti vjerujem. Suze su potekle i ja sam se pokajala za svoju nevjeru što nisam povjerovala Isusu i Njegovoj Riječi. Bila sam momentalno oslobođena od duha astme. Konačno sam disala punim plućima. Trebalo je proći dvadeset punih godina muke, patnje, boli, neprospavanih noći, bolničkih ležajeva, suočavanja sa smrću da spoznam i prihvatim istinu da je Isus živ i da danas silom i snagom Duha Svetoga čini iste znakove čudesa, ozdravljenja, iscjeljenja, obraćenja. Ali potrebna je vjera, jer bez vjere sve je isprazno i uzaludno.
2015. otkrivam kvržicu na dojci. Dijagnoza karcinom dojke. Prihvaćam i ovu kušnju. Zahvaljujem Gospodinu za sve što će po ovoj kušnji činiti u mome srcu. Molim ga da još jednom proslavi svoje ime i upotrijebi me za širenje Njegova kraljevstva. Moja Zajednica na čelu sa našom Anušom molila je za mene. U srcu sam imala neopisivi mir, Božju radost, jakost. Sve sam predala Gospodinu. Ako želiš Gospodine uzmi moj život, ako me trebaš, ozdravi me. Molitve svetih mojih iz Zajednice nosile su me kroz operaciju, kemoterapije, zračenja. Bijah slaba, ali Duh u meni bivao je sve jači. Bog je sve okrenuo na dobro jer ga ljubim. Uvijek sam mislila kako sam oprostila onima koji su me povrijedili, ali u ustima sam imala gorak okus. Da sam prije oprostila možda nikada ne bi dobila karcinom. Ali bili su to dani kada se moja duša privijala uz Gospodina, kada sam spoznavala pravu Očevu ljubav, ljubav Kristovu i Njegovu žrtvu za nas na križu. Duh Sveti ušao je na novi način u moj život i počela sam osluškivati Njegov glas prepuštajući da me vodi kuda i kako hoće. I zato ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Bog nas je pozvao na slobodu. Nemojmo udovoljavati sebi i svojim sebičnim željama, već služimo jedni drugima u ljubavi, opraštajući svaku nepravdu koju vam nanose. Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.
Amen.
Sve na slavu Božju!