by Vlč. Dražen Radigović | svi 5, 2021 | Zanimljivi dokumenti
DEKRET O EKUMENIZMU »UNITATIS REDINTEGRATIO«
1. Proslov Promicanje ponovne uspostave jedinstva među svim kršćanima jedan je od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugoga vatikanskog koncila. Krist je utemeljio jednu i jedincatu Crkvu, a ipak se mnoge kršćanske zajednice predstavljaju ljudima kao prava baština Isusa Krista, proglašuju se Gospodnjim učenicima, ali misle različito i idu različitim putevima, kao da je sam Krist razdijeljen.
Ta razdijeljenost otvoreno proturječi Kristovoj volji, na sablazan svijetu i nanosi štetu najsvetijoj stvari: naviještanju evanđelja. No Gospodar vjekova u najnovije je doba u razdijeljene kršćane počeo obilnije ulijevati skrušenost srca i želju za jednistvom. Tom su milošću pokretani mnogi ljudi, pa je uz pomoć Duha Svetoga i među našom odijeljenom braćom nastao sve širi pokret za uspostavom jedinstva sviju kršćana.
U ekumenskom pokretu sudjeluju oni koji zazivaju trojedinoga Boga i Isusa priznaju Gospodinom i Spasiteljem. Gotovo svi oni, na različite načine, teže za jednom i vidljivom Božjom Crkvom koja treba biti sveopća i poslana svemu svijetu, da se svijet obrati k evanđelju. Motreći, dakle, sve to radosna duha ovaj Sveti sabor – potaknut željom za obnovom jedinstva – svim katolicima želi predložiti pomagala, puteve i načine na koje oni mogu odgovoriti tom božanskom pozivu i milosti. Prvo poglavlje: Katolička načela ekumenizma
2. Jedinstvo i jedincatost Crkve Božja se ljubav očitovala time što je Otac poslao Sina u svijet da po otkupljenju preporodi i u jedno sabere sav ljudski rod. Prije nego je sama sebe prinio kao žrtvu, on je Oca molio govoreći: »Neka svi budu jedno …neka i oni u nama budu jedno da svijet uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17, 21); On je ustanovio sakrament euharistije po kojemu se ostvaruje jedinstvo Crkve. Zajedništvo svojega naroda Isus Krist usavršava u jedinstvu, u ispovijedanju jedne vjere, u zajedničkom slavljenju službe Božje te u bratskoj slozi Božje obitelji. Vrhunski je uzor toga otajstva jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetome.
3. Odnosi odijeljene braće s Katoličkom crkvom U toj jednoj Božjoj Crkvi već su se od samih početaka pojavili neki rascjepi koje Apostol oštro kori kao vrijedne osude. U kasnijim su stoljećima nastale još veće nesuglasice i znatne su zajednice odijeljene od punoga zajedništva Katoličke crkve, ponekad ne bez krivnje ljudi s obiju strana. A oni koji se sada rađaju u takvim zajednicama, ne mogu biti optuženi za grijeh rastavljenosti i Katolička ih crkva grli bratskim poštovanjem i ljubavlju. Oni koji vjeruju u Krista i na pravi su način kršteni, postavljeni su u neko, ne savršeno, zajedništvo s Katoličkom crkvom. Zbog razilaženja koja vladaju između njih i Katoličke crkve, u doktrinarnim, disciplinskim i pitanjima ustrojstva Crkve, punom se zajedništvu protive i teže zapreke, koje ekumenski pokret nastoji prevladati. Uza sve to, oni se pritjelovljuju Kristu pa se zato s pravom rese kršćanskim imenom, a djeca Katoličke crkve ih zasluženo priznaju braćom u Gospodinu. Mnogi i izvrsni elementi ili dobra, od kojih se izgrađuje i oživljuje Crkva, mogu postojati izvan vidljivih ograda Katoličke crkve: pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav te drugi darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi; sve, što od Krista proizlazi i k njemu vodi, s pravom pripada jedinoj Kristovoj Crkvi. Odijeljena braća obavljaju mnoge svete čine kršćanske, koji bez sumnje mogu roditi život milosti te su prikladni za otvaranje pristupa u zajedništvo spasa. Kristov se Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja; njihova snaga potječe od punine milosti i istine koja je povjerena Katoličkoj crkvi. Jer samo se po Katoličkoj Kristovoj crkvi, koja je opće pomagalo spasenja, može postići sva punina spasonosnih sredstava. Vjerujemo, naime, da je samo apostolskome zboru na čelu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza radi uspostave jednoga Kristova tijela na zemlji; njemu se potpuno trebaju pritjeloviti svi koji već na neki način pripadaju Božjemu narodu.
4. Ekumenizam Budući da se molitvom, riječju i djelom poduzimaju brojni pokušaji kako bi se prispjelo k punini jedinstva koju hoće Isus, ovaj Sveti sabor potiče sve katoličke vjernike da raspoznavajući znakove vremena domišljato sudjeluju u ekumenskom radu. Pod »ekumenskim pokretom« shvaćaju se djelatnosti u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena i usmjeruju se prema promicanju jedinstva kršćana; to su prije svega svi napori da se uklone riječi, sudovi i djela koji po pravednosti i istini ne odgovaraju stanju odijeljene braće te tako otežavaju njihove uzajamne odnose; zatim u religioznom duhu upriličeni skupovi kršćana iz raznih Crkava i na njima zapodjenut »dijalog« između prikladno upućenih stručnjaka, u kojem svaki od njih dublje objašnjava nauk svoje zajednice i jasno pokazuje njegova obilježja. Po tom dijalogu svi stječu istinitiju spoznaju nauka i života te pravednije vrednovanje obiju zajednica; tada te zajednice postižu širu suradnju u svim dužnostima koje se zahtijevaju od svake kršćanske savjesti radi zajedničkoga dobra te se, gdje god je to dopušteno, sastaju na jednodušnu molitvu te se laćaju posla oko obnove i reforme. Kada sve to vjernici Katoličke crkve razborito i strpljivo čine pod budnim okom pastira, oni pridonose dobru pravednosti i istine, sloge i suradnje te bratskoga duha i jedinstva; tako će se malo-pomalo, pošto se prevladaju zapreke, svi kršćani skupiti u jednom euharistijskom slavlju i u jedinstvu jedne jedine Crkve; tim je jedinstvom Krist od početka obdario svoju Crkvu. Očito je da se posao oko pripreme i pomirenja onih pojedinaca koji žele puno katoličko zajedništvo po svoj naravi razlikuje od ekumenskoga pothvata; ipak tu nema nikakve opreke. U ekumenskom radu katolički se vjernici trebaju skrbiti za odijeljenu braću moleći za njih, razgovarajući s njima o crkvenim pitanjima te čineći prve korake prema njima. No prije svega, oni sami moraju iskrena srca odvagnuti što u samoj katoličkoj obitelji valja obnoviti i učiniti kako bi njen život vjernije i jasnije svjedočio o nauku i ustanovama koje je Krist predao po apostolima. Iako je Katolička crkva obdarena svom Bogom objavljenom istinom i sredstvima milosti, njezini članovi ne žive od toga svim žarom kako bi pristajalo, tako da lice Crkve manje sjaji braći koja su od nas odijeljena, a usporava se rast Božjega kraljevstva. Stoga svi katolici moraju težiti za kršćanskim savršenstvom, svaki se mora truditi, kako odgovara njegovu stanju, da se Crkva, koja u svojem tijelu nosi Isusovo poniženje i umiranje, iz dana u dan čisti i obnavlja, dok si je Krist ne privede slavnu, bez ljage i bore. Pazeći na jedinstvo u onom što je nužno, neka svi u Crkvi – u skladu sa zadaćom koja je svakome dana – čuvaju dužnu slobodu u raznim oblicima duhovnoga života i stege, u različitosti liturgijskih obreda i u teološkoj razradbi objavljene istine; u svemu neka njeguju ljubav. Pravedno je i spasonosno priznavati Kristova bogatstva i krjeposna djela u životu drugih koji za Krista svjedoče katkad sve do prolijevanja krvi. Ne smije se mimoići ni to da sve ono što se po milosti Duha Svetoga ostvaruje kod odijeljene braće može pridonijeti i našoj izgradnji. Što god je uistinu kršćansko, nikada se ne protivi pravim dobrima vjere; štoviše, to uvijek može imati takav učinak da se savršenije dosegne otajstvo Krista i Crkve. Ovaj Sveti sabor s radošću opaža kako iz dana u dan raste sudjelovanje katoličkih vjernika u ekumenskom radu; on ga povjerava biskupima diljem svega svijeta da ga domišljato promiču i njime razborito ravnaju. Drugo poglavlje: Provođenje ekumenizma
5. Obnova Crkve Skrb za ponovnu uspostavu jedinstva tiče se kako vjernika tako i pastira; ona obvezuje svakoga pojedinog već prema njegovoj sposobnosti, bilo u svagdašnjem životu bilo u teološkim i povijesnim istraživanjima.
6. Obnova Crkve (2) Crkvu Krist poziva na neprekidnu reformu koja joj je kao ljudskoj ustanovi trajno potrebna; Ta obnova dakle ima posebnu ekumensku važnost
7. Obraćenje srca Nema ekumenizma u pravom smislu riječi bez unutrašnjega obraćenja. Iz novosti duha te iz posve’ slobodnoga iskazivanja ljubavi nastaju želje za jedinstvom. Moramo moliti božanskoga Duha za milost iskrene poniznosti i bratsku širokogrudnost prema drugima. Svjedočanstvo svetoga Ivana vrijedi i za grijehe protiv jedinstva: »Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama« (1 Iv 1, 10). Stoga poniznom molitvom zatražimo oproštenje od Boga i od odijeljene braće, kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima. Neka svi Kristovi vjernici imaju na umu da jedinstvo kršćana to bolje promiču, štoviše udjelotvoruju, što čišće nastoje živjeti u skladu s evanđeljem. Što se tješnjim zajedništvom sjedine s Ocem, Riječju i Duhom, to će prisnije i lakše moći uvećavati uzajamno bratstvo.
8. Zajednička molitva To obraćenje srca i svetost života, zajedno s privatnim i javnim molitvama za jedinstvo kršćana, valja smatrati dušom ekumenskog pokreta te se s pravom mogu nazvati duhovnim ekumenizmom. U posebnim prigodama, kao što su molitve koje se zakazuju »za jedinstvo« te na ekumenskim skupovima, slobodno je i poželjno da se katolici združuju u molitvi s odijeljenom braćom. Zajedničke prošnje su vrlo učinkovito sredstvo da se postigne milost jedinstva; one izvorno označuju sveze kojima su katolici još povezani s odijeljenom braćom: »Gdje su naime dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima« (Mt 18, 20). Ipak, zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne smije se smatrati sredstvom koje se bez ikakva razlučivanja smije primjenjivati za ponovnu uspostavu jedinstva kršćana. O načinu postupanja neka razborito odluči mjesna biskupska vlast osim ako biskupska konferencija ili Sveta Stolica drukčije ne odluče.
9. Uzajamno upoznavanje braće Valja upoznati uvjerenje odijeljene braće. Za to se traži proučavanje kojim se valja baviti na istinoljubiv i dobrohotan način. Potrebno je da na dužan način pripremljeni katolici bolje upoznaju naučavanje i povijest, duhovni i bogoštovni život te religioznu psihologiju i kulturu, koji su braći svojstveni. Kako bi se to postiglo, pomažu skupovi pripremljeni s obiju strana, na kojima se osobito raspravljaju teološka pitanja i gdje svatko nastupa ravnopravno ali neka su oni koji na njima sudjeluju – pod nadzorom biskupa – uistinu stručnjaci. Iz takva će se dijaloga također jasnije upoznati koje je pravo stanje Katoličke crkve.
10. Ekumenska izobrazba Poduka u teologiji i povijesnim predmetima, treba se davati pod ekumenskim vidikom kako bi sve točnije odgovarali stvarnoj istini. Od velike je važnosti da budući pastiri i svećenici vladaju ne polemički razrađenom teologijom. Od obrazovanosti svećenika u najvećoj mjeri ovisi nužna poduka i duhovna izobrazba vjernika i redovnika.
11. Način izricanja i izlaganja vjerskog nauka Način i postupak izricanja katoličke vjere nikako ne smije postati zaprekom dijalogu s braćom. Svakako je potrebno jasno izlagati cjelovit nauk. Ekumenizmu nije ništa tako strano kao onaj lažni irenizam kojim se čistoći katoličkog nauka nanosi šteta i zamračuje pravi smisao. Ujedno valja objašnjavati katoličku vjeru načinom i govorom koji mogu razumjeti također odijeljena braća. U uspoređivanju naučavanja neka ne smetnu s uma da postoji red ili »hijerarhija« istina katoličke vjere, jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere.
12. Suradnja s odijeljenom braćom Neka svi kršćani pred svim narodima ispovijedaju vjeru u trojedinoga Boga, u utjelovljenoga Božjeg Sina, našega Otkupitelja i Gospodina, te zajednički svjedoče o našoj nadi koja ne iznevjeruje. Budući da se u našim vremenima vrlo široko uspostavlja suradnja na društvenom području, svi su ljudi redom pozvani na taj zajednički posao. Suradnja svih kršćana na živ način izražava onu svezu kojom se oni već međusobno ujedinjuju te u punije svjetlo stavlja lice Krista sluge. Ta suradnja već je uspostavljena u mnogih naroda i treba se sve više i više usavršavati, napose u onim krajevima gdje se odvija društveni i tehnički razvoj: bilo da je riječ o ispravnom vrednovanju dostojanstva ljudske osobe, o promicanju dobra mira ili o provedbi društvene primjene evanđelja, o unaprjeđivanju znanosti i umjetnosti u kršćanskom duhu, bilo također u primjeni ma koje vrste ljekovitih mjera protiv gladi i nesreće, nepismenosti i neimaštine, oskudice, nepravične razdiobe dobara. Treće poglavlje: Crkve i crkvene zajednice odijeljene od Rimske apostolske stolice
13. Raznovrsna razdijeljenja Pogled okrećemo prema glavnim vrstama raskola: prvi od njih dogodili su se na Istoku, bilo osporavanjem dogmatskih obrazaca Efeškoga i Kalcedonskoga koncila ili kasnije raspadanjem crkvenog zajedništva između istočnih patrijarhata i Rimske Stolice. Potom su na Zapadu, više od četiri stoljeća kasnije, izbili drugi raskoli iz događaja koji su poznati kao reformacija. Otada se više zajednica odijeljeno od Rimske Stolice. Među onima u kojih i dalje djelomično postoje katoličke predaje i ustrojstvo, posebno mjesto zauzima anglikanska zajednica. Te se razdijeljenosti međusobno razlikuju, ne samo s obzirom na podrijetlo, mjesto i vrijeme nego osobito po naravi i težini pitanja vjere i crkvenoga ustrojstva. I. Posebno promatranje istočnih Crkava
14. Osebujan položaj i povijest Crkava Istoka Crkve Istoka i Zapada slijedile su kroz stoljeća svoj put, povezane ipak bratskim zajedništvom vjere i sakramentalnoga života; pritom je Rimska Stolica, uz zajedničku suglasnost, bila mjerodavna ako bi među njima nastala razmimoilaženja s obzirom na vjeru ili crkvenu stegu. Svetom je saboru milo sve podsjetiti na to kako na Istoku cvjeta više mjesnih Crkava; među njima prvo patrijarhatske Crkve, od kojih se nemali broj njih diči time da su potekle od samih apostola. Otuda je u istočnjaka prevladavala nastojanje oko očuvanja bratskih odnosa u zajedništvu vjere i ljubavi, koji moraju vladati među mjesnim Crkvama. Crkve Istoka od početka imaju blago iz kojega je Crkva Zapada mnogo toga preuzela u bogoslužju, u duhovnoj predaji i u pravnom uređenju. Temeljne dogme kršćanske vjere o Trojstvu i o Božjoj riječi, utjelovljenoj iz Marije Djevice, bile su definirane na ekumenskim koncilima održanima na Istoku. Baština predana od apostola se od samih početaka Crkve ovdje ili ondje raznovrsno tumačila, zbog različite ćudi i zbog različitih uvjeta života, što je zbog pomanjkanja uzajamnoga razumijevanja i ljubavi, davalo povod za razdvajanja. Stoga Sveti sabor potiče sve koji se kane posvetiti radu na zajedništvu između istočne i Katoličke crkve, neka poklone pozornost osebujnom položaju Crkava Istoka u njihovu nastajanju i rastu kao i naravi odnosa koji su vladali između njih i Rimske Stolice prije razdvajanja te si o svemu tome oblikuju ispravan sud.
15. Liturgijska i duhovna predaja istočnjaka Poznato je s kolikom ljubavlju istočni kršćani obavljaju svete bogoslužne čine, osobito euharistijsko slavlje; Stoga se slavljem Gospodnje euharistije u tim Crkvama izgrađuje i raste Božja Crkva. U tom liturgijskom bogoštovlju istočnjaci prekrasnim hvalospjevima veličaju Mariju vazda Djevicu koju je Efeški ekumenski koncil proglasio Presvetom Bogorodicom, da bi Krist pravo bio priznat Sinom Božjim i Sinom Čovječjim; oni časte mnoge svece, a osobito oce sveopće Crkve. Te Crkve imaju prave sakramente a snagom apostolskoga nasljedstva svećeništvo i euharistiju, po kojima su s nama još povezani najtješnjom svezom. Zajedničko sudjelovanje u svetinjama ne samo da je moguće nego je i preporučljivo, ako crkvena vlast odobri. Na Istoku se nalaze bogatstva duhovnih predaja koje su došle do izražaja u monaštvu, gdje je, od vremena svetih otaca cvjetala monaška duhovnost koja se proširila na zapadne strane; iz nje je potekla ustanova latinskoga redovništva, koje je potom više puta odatle primalo novu snagu. Preporučuje da katolici češće pristupaju k tom duhovnom bogatstvu istočnih otaca, koje čovjeka uzdiže k promatranju božanskih otajstava. Neka svi znaju da je za očuvanje punine kršćanske predaje i za postizanje pomirenja istočnih i zapadnih kršćana od najveće važnosti poznavanje, čašćenje i promicanje bogate liturgijske i duhovne baštine istočnjaka.
16. Posebno pravno uređenje Crkava Istoka Crkve Istoka su se od prvih vremena držale vlastitoga pravnog uređenja koje su potvrđivali sveti oci i koncili. Stanovita raznolikost u vladanju i u običajima se ni najmanje ne protivi jedinstvu Crkve, nego čak povećava njezin ukras i pridonosi ispunjenju njezina poslanja. Sveti sabor izjavljuje: Crkve Istoka, svjesne nužnoga jedinstva cijele Crkve, imaju pravo držati se vlastitoga pravnog uređenja jer je ono više u skladu s naravi njihovih vjernika i prikladnije je u skrbi za dobro duša. Potpuno obdržavanje toga načela koje se nije uvijek poštovalo, pripada u red stvari koje se zahtijevaju kao prethodni uvjet za ponovnu uspostavu jedinstva.
17. Osebujnost istočnjaka u izlaganju nauka Istočni i Zapadni, različiti teološki izričaji nerijetko se više međusobno dopunjuju nego suprotstavljaju. Što se tiče izvornih teoloških predaja istočnjaka, valja priznati da su one zaista na izvrstan način ukorijenjene u svetim Pismima; liturgijski ih život njeguje i izražava; teže ispravnom uređenju života i punom promatranju kršćanske istine. Ovaj Sveti sabor zahvaljuje Bogu što mnoga istočna djeca Katoličke crkve tu baštinu čuvaju i već žive u punom zajedništvu s braćom zapadne predaje;
18. Zaključak Ovaj Sveti sabor izjavljuje: za ponovnu uspostavu i očuvanje zajedništva i jedinstva ne treba »stavljati nikakva drugog teretu osim…onoga što je nužno« ( Dj 15, 28 ). On silno želi da se radi ostvarenja jedinstva svi napori poduzimaju u različitim ustanovama i oblicima crkvenoga života, osobito molitvom i bratskim dijalogom o nauku i o hitnijim potrebama pastoralne zadaće u naše vrijeme. On pastirima i vjernicima Katoličke crkve preporučuje blisku povezanost s onima koji više ne žive na Istoku, da poraste bratska suradnja s njima u duhu ljubavi, isključujući svaki osjećaj svadljiva nadmetanja. Ako se to bude zdušno promicalo, Sveti sabor se nada da će pasti zid koji dijeli istočnu i zapadnu Crkvu i da će napokon nastati jedna kuća. II. Odijeljene Crkve i crkvene zajednice na Zapadu
19. Poseban položaj zapadnih odijeljenih zajednica Crkve i crkvene zajednice koje su odijeljene od Rimske Stolice, potkraj srednjega vijeka, bilo u kasnija vremena, s Katoličkom su crkvom povezane osobitom srodnošću i tijesnim odnosom zbog dugotrajna života što ga je kršćanski narod stoljećima provodio u zajedništvu. No kako se te Crkve znatno razlikuju ne samo od nas nego i među sobom, vrlo ih je teško točno opisati. Valja priznati da između tih Crkava i Katoličke crkve postoje vrlo teška razilaženja, i to ne samo povijesne, sociološke, psihološke i kulturalne naravi nego prije svega u tumačenju objavljene istine.
20. Vjera u Krista Mi imamo u vidu one kršćane koji javno priznaju Isusa Krista kao Boga i Gospodina i jedinoga posrednika između Boga i ljudi. Postoje nemala odudaranja od nauka Katoličke crkve o Kristu, utjelovljenoj Božjoj riječi i djelu otkupljenja, pa i o otajstvu i o službi Crkve te o Marijinoj zadaći u djelu spasenja. Ipak se radujemo da odijeljena braća teže prema Kristu kao izvoru i središtu crkvenoga zajedništva.
21. Proučavanje Svetih pisama Ljubav i čašćenje Svetih pisama navode našu braću na stalno i brižljivo proučavanje svetih stranica. Zazivajući Duha Svetoga, oni u Svetim pismima tragaju za Bogom kao onim koji im govori u Kristu; U Svetim pismima oni promatraju Kristov život i ono što je On učio i učinio za spas ljudi, osobito otajstva njegove smrti i uskrsnuća. No kad oni potvrđuju božanski autoritet svetih knjiga, oni misle drukčije negoli mi o odnosu između Pisama i Crkve u kojoj, prema katoličkoj vjeri, vjerodostojno učiteljstvo zauzima posebno mjesto u izlaganju i propovijedanju pisane Božje riječi. Usprkos tome, svete su riječi u dijalogu izvrsno sredstvo da se postigne jedinstvo koje Spasitelj pruža svim ljudima.
22. Sakramentalni život Krst tvori sakramentalnu svezu jedinstva koja vlada među svima što su njime preporođeni. Krst je usmjeren na cjelovito ispovijedanje vjere, na cjelovito pritjelovljenje ustanovi spasenja kakvu je htio sam Krist i na cjelovito ucjepljenje euharistijsko zajedništvo. Premda od nas odijeljenim crkvenim zajednicama nedostaje puno jedinstvo s nama, koje proistječe iz krsta, te makar vjerujemo da one nisu očuvale izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva navlastito zbog nedostatka sakramenta reda, one ipak – dok slave spomen smrti i uskrsnuća Gospodnjega na Svetoj večeri – priznaju da se u zajedništvu s Kristom naznačuje život i iščekuje njegov slavni dolazak. Stoga nauk o Gospodnjoj večeri, o ostalim sakramentima, o bogoštovlju i o crkvenim službama mora biti predmetom dijaloga.
23. Život u Kristu Kršćanski se način života te braće hrani vjerom u Krista i krijepi ga krsna milost i slušanje Božje riječi. On se očituje u privatnoj molitvi, u biblijskom razmatranju, u životu kršćanske obitelji te u bogoštovlju zajednice koja se sabrala da Bogu iskaže hvalu. Njihovo bogoslužje ponekad sadržava očite elemente drevne zajedničke liturgije. Vjera kojom se Kristu vjeruje donosi plodove u hvali i zahvaljivanju za dobročinstva primljena od Boga; k tome pridolazi živ osjećaj za pravednost i iskrena ljubav prema bližnjemu. Ta je, pak, djelotvorna vjera također urodila mnogobrojnim ustanovama za uklanjanje duhovne i tjelesne bijede, za njegovanje odgoja mladeži, za stvaranje čovječnijih uvjeta društvenoga života te za učvršćenje sveopćega mira. No ako među kršćanima mnogi uvijek ne shvaćaju evanđelje u ćudorednim stvarima na isti način kao katolici niti dopuštaju ista rješenja težih pitanja današnjega društva, oni ipak žele kao i mi prianjati uz Kristovu riječ kao izvor kršćanske jakosti te se pokoravati apostolskoj zapovijedi: »Sve što god činite riječju ili djelom, sve to činite u imenu Gospodina Isusa Krista, time što po njemu zahvaljujete Bogu i Ocu« (Kol 3, 17). Odavde može započeti ekumenski dijalog o primjeni evanđelja na području ćudoređa.
24. Zaključak Ovaj Sveti sabor potiče vjernike da se uzdrže od bilo kakve lakoumnosti i nerazborite revnosti koje bi mogle štetiti pravomu napretku jedinstva. Ekumenski rad ne može biti drukčiji nego potpuno i iskreno katolički, to jest vjeran istini koju smo primili od apostola i otaca, te u suglasju s vjerom koju je Katolička crkva uvijek ispovijedala; on ujedno teži za onom puninom kojom Gospodin hoće da se tijekom vremena njegovo Tijelo uvećava. Ovaj Sveti sabor silno želi da pothvati djece Katoličke crkve napreduju povezani s pothvatima odijeljene braće, a da se putovima Providnosti ne postavlja nikakva zapreka niti da se preduhitruju poticaji Duha Svetoga. On izjavljuje da je svjestan kako ovaj sveti cilj, pomirenje svih kršćana u jedinstvu jedne i jedine Kristove Crkve, nadilazi ljudske snage i sposobnosti. Stoga svoju nadu posve polaže u Kristovu molitvu za Crkvu, u Očevu ljubav prema nama i u silu Duha Svetoga. U Rimu, kod Sv. Petra, Ja, PAVAO, biskup Katoličke crkve dana 21. studenoga godine 1964.
by Vlč. Dražen Radigović | svi 5, 2021 | Zanimljivi dokumenti
Papa Ivan Pavao II kaže da nova evangelizacija znači „ponovo zapaliti u nama zanos predaka, dopustiti da nas prožme žar apostolskog propovijedanja nakon Duhova. Tko je zaista upoznao Krista ne može ga zadržati za sebe, mora ga navještati.
Izvorni naslov:
SINODO DEI VESCOVI
XIII ASSEMBLEA GENERALE ORDINARIA
LA NUOVA EVANGELIZZAZIONE
PER LA TRASMISSIONE DELLA FEDE CRISTIANA
(sažetak dokumenta koji ima 36str.)
NOVA EVANGELIZACIJA ZA PRENOŠENJE KRŠĆANSKE VJERE
Može se reći da je prenošenje kršćanske vjere započelo već silaskom Duha Svetoga na apostole, na blagdan Pedesetnice. Nakon silaska Duha Svetoga, apostoli su krenuli naviještati Isusa Krista. Duh Sveti, kojeg nam Isus Krist daje u izobilju je u početku Crkve, koja je u svojoj prirodi misionarska. Dok god postoji, Crkva treba naviještati Evanđelje o dolasku Kraljevstva Božjeg, koje poučava njezin učitelj Gospodin Isus Krist.
U sadašnjim vremenima pojam evangelizacije se odnosi na crkvenu aktivnost u cijelosti. Tu se misli na propovijedanje, katehezu, liturgiju, sakramentalni život, svjedočenje kršćanskog života, ljudsko milosrđe. U širem kontekstu evangelizacije, posebna je pažnja usmjerena na naviještanje Radosne Vijesti osobama i narodima koji još ne poznaju Evanđelje Isusa Krista.
Vatikanski Koncil naglašava misionarsku prirodu Crkve. Po nalogu njenog osnivača, Isusa Krista, kršćani moraju ne samo podržavati molitvom i materijalnom pomoći misionare, tj. sve one koji su posvećeni naviještati Evanđelje nekršćanima, nego su i sami pozvani širiti Kraljevstvo Božje, na vlastiti način i prema vlastitom pozivu. To je osobito važno tijekom velike globalizacije kad, iz puno razloga, osobe koje ne poznaju Krista imigriraju u područja stare kršćanske tradicije i dakle dolaze u kontakt s kršćanima, svjedocima Uskrslog Krista, prisutnog u Crkvama, na poseban način u svojoj Riječi i sakramentima.
Nova evangelizacija je više usmjerena onima koji su se udaljili od Crkve u zemljama starog Kršćanstva. Taj fenomen, nažalost, postoji u nejednakoj mjeri, čak i u državama gdje je Radosna Vijest objavljena u prethodnim stoljećima, ali još nije dovoljno prihvaćena do te mjere da promijeni osobni, obiteljski i društveni život kršćana.
Evangelizacija predstavlja veliki izazov za sveopću Crkvu. Zato je Njegova Svetost Benedikt XVI odlučio sazvati Generalnu skupštinu na temu Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere, koja će se održati od 7. do 28. listopada 2012. Skupština će za cilj imati pregledati aktualnu situaciju u određenim Crkvama kako bi pronašli nove načine i izražaje Radosne Vijesti koju bi prenosili suvremenom čovjeku sa obnovljenim entuzijazmom, svojstvenom svecima, radosnim svjedocima Gospodina Isusa Krista. Radi se o izazovu kako uzeti nove i stare stvari iz dragocjenog blaga Tradicije.
Pitanje oko prenošenja vjere, koja nije individualni i osamljeni pothvat, nego zajednički, crkveni, ne smije usmjeriti odgovore u smislu potrage za efikasnim strategijama komunikacije, niti se analitički usmjeriti onima kojima je namijenjena, npr. mladima, nego mora biti postavljeno kao pitanje koje se tiče subjekta kojem su povjerene ove duhovne radnje. Mora postati pitanje Crkve o sebi samoj. To dopušta da se problem postavi na način koji nije izvanjski nego egzaktan, jer vraća na početak čitavu Crkvu u njenom bivanju i življenju. Tako se možda može primijetiti da je problem jalovosti evangelizacije danas, kateheze u modernim vremenima, crkveni problem koji se odnosi na manju ili veću sposobnost Crkve da se predstavi kao istinska zajednica, pravo bratstvo, kao tijelo, a ne kao stroj ili ustanova.
Kao što nas podsjeća papa PaoloVI:“Evangelizacija svih ljudi je temeljna misija Crkve. Evangelizacija je milost i pravi poziv Crkve, njen najdublji identitet. Ona postoji kako bi evangelizirala“. U ovoj dvostrukoj misijskoj i evangelizacijskoj dinamici Crkva ne preuzima samo ulogu činitelja, subjekta objave, nego i refleksivnu ulogu slušača i učenika. Crkva započinje evangelizaciju evangelizirajući sebe samu. Crkva prepoznaje da je plod evangelizacije, a ne samo posrednik, jer je uvjerena da organizacija procesa nije u njenim rukama, nego u Božjim, koji je vodi Duhom kroz povijest. Njemu se povjerava da prepozna sredstva, vrijeme i prostore za naviještanje koje je pozvana živjeti.
Naviještanje zahtijeva slušanje, shvaćanje, interpretaciju, pa se proces evangelizacije mijenja u proces rasuđivanja, ispitivanja o smislu naviještanja i prenošenja vjere. Mnoge su se promjene dogodile u svijetu i još se događaju, mnogo je kritika usmjereno Crkvi i kršćanima, pojavljuju se novi izazovi koji propituju ustaljenu praksu i oslabljuju uobičajene načine prenošenja vjere.
U novoj evangelizaciji ne radi se o ponavljanju nečega što je napravljeno loše ili ne funkcionira, kao da je nova radnja sud zbog neuspjeha prve. Nova evangelizacija nije duplikat prve, nije samo ponavljanje, nego je hrabrost usuditi se ići novim putevima, ususret promijenjenim uvjetima unutar kojih je Crkva pozvana danas živjeti navještanje Evanđelja. U tom smislu je pojam uzet i predstavljen Magistru pape Ivana Pavla II usmjerenom sveopćoj crkvi. „Danas se Crkva mora suočiti s drugim izazovima, projicirajući se novim granicama, bilo u prvoj misiji ad gentes, bilo u novoj evangelizaciji ljudi koji su već primili navještaj Krista. Danas se od svih kršćana, od određenih crkvi i od sveopće crkve traži ista hrabrost koja je pokretala misionare iz prošlosti i ista raspoloživost slušanja glasa Duha Svetoga“: nova evangelizacija je povrh svega duhovna akcija, sposobnost da danas napravimo našima hrabrost i snagu prvih kršćana, prvih misionara. To je dakle akcija koja zahtijeva proces rasuđivanja o stanju zdravlja kršćanstva, utvrđivanje prijeđenih koraka i poteškoća koje su susreli.Papa dalje precizira:“ Crkva danas mora napraviti veliki korak naprijed u evangelizaciji, mora ući u novo povijesno razdoblje misionarske djelotvorne snage. U svijetu koji se, rušenjem granica, čini sve manjim, crkvene se zajednice moraju međusobno povezati, razmijeniti energiju i sredstva, zajedno se potruditi u jedinoj i zajedničkoj misiji navješćivanja i življenja Evanđelja“. Takozvane mlađe Crkve trebaju snagu onih starih, dok one trebaju svjedočanstvo i poticaj onih mlađih, na način da pojedine crkve crpe bogatstva drugih crkvi“.
Utječe se pojmu „nove evangelizacije“ kako bi se pokazao napor obnove koju je crkva pozvana napraviti kako bi bila dorasla izazovima koje socijalni i kulturni kontekst stavlja pred kršćansku vjeru, njeno naviještanje i svjedočenje, zbog snažnih promjena koje se događaju. Na te izazove Crkva ne može odgovoriti mireći se, zatvarajući se u sebe, nego postupkom obnavljanja vlastitog tijela stavljajući u središte Isusa Krista, susret s Njim, koji daje Duha Svetoga i energiju za naviještanje i objavu Evanđelja novim putevima, sposobnim komunicirati s novim kulturama.
Nova evangelizacija je sinonim za duhovni uzlet vjerskog života lokalnih Crkava, upute za put rasuđivanja promjena koje zanimaju kršćanski život u različitim kulturnim i društvenim kontekstima. Riječi pape Ivana Pavla II su dovoljno primjerne:“dogodila se potreba i hitnost „nove evangelizacije“, svjesni da se Europa ne smije danas samo pozivati na svoje kršćansko naslijeđe: treba biti sposobna odlučiti o svojoj budućnosti u susretu s ljudima i porukom Isusa Krista.“
Unatoč ovoj raširenosti i očitosti, pojam (N.E.)se ne uspijeva potpuno prihvatiti u raspravi, bilo unutar Crkve ili kulture. Postoje neke rezerve, kao da se tim pojmom želi stvoriti mišljenje poricanja i uklanjanje nekih stranica iz nedavne povijesti života lokalnih crkava. Postoje sumnje da „nova evangelizacija“ skriva namjeru manije obraćanja novih vjernika od strane Crkve, osobito prema drugim kršćanima. Teži se vjerovanju da se s ovom definicijom radi promjena u odnosu Crkve prema onima koji ne vjeruju, koji su pretvoreni u objekt nagovaranja i koji se više ne smatraju sugovornicima dijaloga koji nas ujedinjuje jednakom humanošću i traženjem istine o našem postojanju. Na ovo posljednje je dao odgovor papa Benedikt XVI na svom apostolskom putovanju u rep. Češku:“Pada mi na pamet riječ proroka Izaije, gdje hram treba biti kuća molitve za sve ljude (usp. Iz 56, 7; Mk 11, 17).. Mislim da Crkva treba otvoriti jednu vrstu „dvorišta neznabožaca“ gdje se ljudi mogu približiti Bogu na bilo koji način, bez da ga poznaju i prije nego su našli pristup njegovoj tajni, u čijoj službi stoji unutarnji život Crkve.“
Mi vjernici moramo misliti i na osobe koje se smatraju agnosticima ili ateistima. One bi se mogle uplašiti kad se priča o novoj evangelizaciji jer bi se smatrali objektom te misije. Ali pitanje o Bogu ostaje prisutno čak i za njih. Potraga za Bogom je bio temeljni motiv iz kojeg je rođeno zapadnjačko redovništvo i s njim i zapadnjačka kultura. Prvi korak evangelizacije se sastoji u pokušaju da se produbi ta potraga. Potrebno je održati dijalog ne samo sa religijama, nego i s onima koji smatraju religiju stranom.
Nova evangelizacija je dakle jedan stav, smjeli stil. To je sposobnost kršćana da pročitaju i dešifriraju nove scenarije koji se u posljednjim desetljećima događaju unutar ljudske povijesti, kako bismo ih transformirali i smjestili u područje svjedočenja i naviještanja Evanđelja. Radi se o socijalnim, kulturnim, ekonomskim, političkim i religioznim scenarijima.
Prvi od njih je kulturni scenarij. Nalazimo se u razdoblju duboke sekularizacije, u kojem se izgubila sposobnost slušanja i razumijevanja evanđeoske riječi kao žive i oživljavajuće poruke. Sve manje je prisutan Bog i Božja riječ u životima ljudi, Bog ne postoji u ljudskoj svijesti i životu. Kršćani su pod utjecajem takvog sekulariziranog načina života, hedonizma i konzumizma, što uzrokuje egocentrizam i površnost. U takvom scenariju nova evangelizacija predstavlja poticaj koji trebaju umorne i izmučene zajednice, kako bi otkrile radost kršćanskog iskustva, kako bi otkrile ljubav koja je izgubljena, kako bi okrenule pretjeranu slobodu u potragu za Istinom. U drugom scenariju, socijalnom, zbog socijalnih promjena sve više se ljudi seli i tako se miješaju kulture koje se prije nisu poznavale, pa je teže prakticirati vjerske tradicije. Nova evangelizacija nas tu podučava da misija nije više kretanje sjever-jug, istok-zapad, jer se treba osloboditi zemljopisnih granica. Misija je sad na svim kontinentima. Treba naučiti prepoznati područja i ambijente koji su izvan vjere jer je nisu nikad upoznali a ne samo zato što su se od nje udaljili. Treći scenarij se odnosi na napredak u sredstvima komunikacije. Nema mjesta na svijetu koje nije dostupno i koje nije izloženo utjecajima digitalne kulture. Javlja se egocentrično usmjerenje na sebe samoga i vlastite potrebe, čovjek se udaljava od etičke i političke dimenzije života, javlja se kultura prolaznog, neposrednog, vanjštine. Nova evangelizacija ovdje zahtijeva od kršćana smjelost da nađe sredstva i načine kako istaknuti važnost baštine edukacije i znanja očuvanog kršćanskom tradicijom. Četvrti scenarij je onaj ekonomski. Sve veća je razlika razvijenog i nerazvijenog svijeta i od crkve se sve više traži senzibiliteta i konkretnih akcija. Peti scenarij je o znanstvenom i tehnološkom istraživanju. Postoji rizik da znanost i tehnologija postanu novi idoli sadašnjosti. Lako je u digitaliziranom i globaliziranom kontekstu od znanosti napraviti novu religiju kojoj ćemo usmjeriti pitanja o istini i smislu, znajući da ćemo dobiti neadekvatne i djelomične odgovore. Šesti je scenarij politički. Teme koje treba osvijetliti svjetlošću Evanđelja su napor za mirom, razvoj i oslobođenje naroda, poboljšanje svjetske i nacionalne vlasti, razvoj dijaloga, suživota, suradnje među kulturama i vjerama…Pred tolikim promjenama i izazovima, jasno je da je prva reakcija strah i obeshrabrenje.
„Nova evangelizacija“ znači djelovati u našim lokalnim Crkvama kako bi se stvorili načini shvaćanja različitih fenomena koji dopuštaju prevesti nadu Evanđelja u pojmove koji se daju izvršiti. To znači da se Crkva uzdiže prihvaćajući ove izazove, postajući sve više tvorac civilizacije ljubavi.
Nadalje, „nova evangelizacija“ znači imati smjelost usmjeriti pitanje Bogu unutar tih problema, shvaćajući snagu misije Crkve i pokazujući tako kako kršćanska perspektiva na nov način rasvjetljuje velike probleme povijesti. Nova evangelizacija traži od nas da se suočimo s različitim scenarijima i ne ostanemo zatvoreni u naše zajednice i institucije, prihvaćajući izazov da uđemo u te fenomene, da uzmemo riječ i nosimo iznutra naše svjedočanstvo. Ovo je oblik koji kršćansko mučeništvo preuzima u današnjem svijetu, prihvaćajući suočavanje i sa recentnim oblicima agresivnog ateizma ili ekstremne sekularizacije, čiji je cilj pomračenje pitanja Boga u životu ljudi.
U sličnom kontekstu „nova evangelizacija“ znači za Crkvu podupirati s uvjerenjem trud da se svi kršćani ujedine u pokazivanju svijetu proročke i preobrazujuće snage evanđeoske poruke. Pravda, mir, suživot među ljudima, zaštita stvorenog, to su riječi koje su označile ekumenski hod ovih desetljeća. Kršćani svi zajedno ih nude svijetu kao mjesta u kojima se pojavljuje pitanje Boga u životu ljudi. Ove riječi zapravo dobivaju svoj autentični smisao samo u svjetlu i pozadini riječi ljubavi koju je Bog imao za nas po svom Sinu Isusu Kristu.
Veliki svjetski susreti mladeži, hodočašća u stara i nova mjesta štovanja, proljeće crkvenih pokreta i okupljanja, sve su vidljivi znakovi vjerskog osjećaja koji se nije ugasio. „Nova evangelizacija“ u ovom kontekstu traži od Crkve da zna raspoznati znakove Duha Svetoga na djelu, upućujući mu riječi, s obzirom na zrelu i svjesnu vjeru „dok ne dosegne puninu Krista“. Osim novijih skupina, plod Duha Svetoga koji obećava, velika zadaća nove evangelizacije spada u posvećeni život novih i starih oblika. Treba zapamtiti da su svi veliki pokreti evangelizacije u dvije tisuće godina kršćanstva vezani za evanđeoski radikalizam.
Ovi novi uvjeti misije nam daju naslutiti da pojam „nova evangelizacija“ znači potrebu za utvrđivanjem novih izraza evangelizacije da bi Crkva bila unutar aktualnih socijalnih i kulturnih konteksta koji se mijenjaju. Tradicionalni i ‘sigurani’ oblici – koji se smatraju „mjestima kršćanstva“ i „zemljama misije“ – uz njihovu misaonu jasnoću pokazuju i njihova ograničenja. Prejednostavni su i pozivaju se na put nadmašivanja, kako bi mogli funkcionirati kao model za stvaranje kršćanskih zajednica današnjice. Potrebno je da kršćansko iskustvo vodi razboritost ka polaganom putu stvaranja novog modela kako biti Crkva, koji izbjegava zapreke sektaštva i „civilne religije“, i dozvoljava, u post-ideološkom kontekstu, zadržati oblik misijske Crkve. Drugim riječima, Crkva ne smije izgubiti izgled „domaće, narodne“ Crkve, unutar raznolikosti njenih oblika. Čak i u slučajevima manjina i diskriminacije, Crkva ne smije izgubiti sposobnost da bude uz svakodnevni život ljudi, kako bi s tog mjesta naviještala živu poruku Evanđelja. Kako je rekao papa Ivan Pavao II, „nova evangelizacija“ znači prepravljati kršćansku tkaninu ljudskog društva, prepravljajući tkaninu istih kršćanskih zajednica; što znači pomoći Crkvi da nastavi biti prisutna „u kućama svojih sinova i kćeri“, da im nadahnjuje život i usmjerava Kraljevstvu koje dolazi. U procesu razmišljanja oko evangelizacije od velike pomoći mogu biti istočne katoličke crkve i sve zajednice koje su u svojoj nedavnoj povijesti doživjele ili još doživljavaju iskustvo skrivanja, protjerivanja, marginalizacije, koje su žrtve etničke, ideološke ili vjerske netolerancije. Njihovo svjedočanstvo vjere, ustrajnost, smjelost su darovi koje treba podijeliti sa onim kršćanskim zajednicama koje, iako imaju slavnu prošlost, žive sadašnjost napora i rasijanosti.
Vrijeme je nove evangelizacije i za zapad, gdje mnogi koji su kršteni žive potpuno izvan kršćanskog života i sve više ljudi imaju nekakvu vezu s vjerom, ali slabo poznaju temelje. Često je slika o kršćanskoj vjeri iskrivljeno karikaturom i svakidašnjim izrazima koje širi kultura, sa stavom indiferentne distance, ako ne i otvorenog poricanja.Vrijeme je nove evangelizacije za zapad u kojem „cijele države i nacije, gdje su religija i kršćanski život nekad cvjetale i bile sposobne pružiti zajednicama živu i djelatnu vjeru, a sad su na kušnji, a ponekad i potpuno promijenjene, od stalnog širenja indiferentnosti, sekolarizma i ateizma. Radi se prvenstveno o zemljama tzv. Starog svijeta, u kojima ekonomski procvat i konzumizam, iako pomiješan sa siromaštvom i bijedom, potiču i podržavaju život „kao da Bog ne postoji“.
Crkve starog kršćanstva, uhvaćene u koštac sa zadaćom nove evangelizacije, bolje shvaćaju da ne mogu biti misionarske prema nekršćanima drugih zemalja i kontinenata, ako se ne bave ozbiljno nekršćanima u svojim kućama: misionarstvo iznutra je vjerodostojan znak i poticaj za ono izvanjsko, i obrnuto. Kršćanin i Crkva su misionarski ili nisu. Tko voli svoju vjeru bavit će se i svjedočenjem i prenošenjem vjere drugima, i dopustit će drugima da sudjeluju. Nedostatak misionarskog entuzijazma je nedostatak entuzijazma za vjeru. Vjera se snaži prenoseći je.
Nova evangelizacija je dakle sinonim za misiju; traži sposobnost za ponovno kretanje, nadilaženje granica, proširivanje vidika. Nova evangelizacija je suprotno od samodostatnosti i povlačenja u sebe, od mentaliteta i statusa quo, i od pastoralnog koncepta koji smatra da je dovoljno raditi kako se je uvijek radilo. Danas „business as usual“ (posao kao i obično) nije dovoljno. Kako su se neke lokalne Crkve potrudile potvrditi, vrijeme je da Crkva pozove vlastite kršćanske zajednice na pastoralni razgovor u misionarskom smislu njihovih djela i struktura!!!
Zadaća Crkve se sastoji u realiziranju prenošenja i objave Evanđelja. Kad govorimo o Evanđelju, ne mislimo samo na knjigu i doktrinu, Evanđelje je puno više – to je živa i učinkovita Riječ, koja vrši ono što govori. Evanđelje je o Isusu Kristu, nema samo sadržaj o Njemu. On je, kroz Duha Svetoga, promotor i subjekt svoje objave, svoga prenošenja. Cilj prenošenja vjere je dakle ostvariti ovaj susret s Isusom Kristom, u Duhu, kako bismo došli do iskustva s Bogom, našim i Njegovim Ocem. Prenošenje vjere znači stvoriti uvjete u svakom trenutku i na svakom mjestu za susret (s Bogom) koji dolazi.
Rezultat kojem se nadamo nakon takvog susreta je uključiti ljude u odnos Sina s Ocem kako bi osjetili snagu Duha. Cilj prenošenja vjere, cilj evangelizacije je prenijeti Ocu po Kristu u Duhu; ovo je iskustvo novosti kršćanskog Boga. U ovom smislu, prenošenje vjere u Kristu znači stvoriti uvjete za promišljenu, slavljenu, življenu i moljenu vjeru: to znači uključiti u život Crkve.
Prenošenje vjere je dakle jedna kompleksna dinamika koja potpuno isprepliće vjeru kršćana i život Crkve. Ne može se prenositi ono što se ne vjeruje i ne živi.
Prenošenje vjere nije specijalizirana radnja, dana u zakup nekoj grupi ili pojedincu slučajno za to zaduženom. To je iskustvo svakog kršćanina i čitave Crkve, koji u toj radnji otkrivaju vlastiti identitet naroda okupljenog na poziv Duha, koji se sabire iz naše svakodnevne raštrkanosti, kako bi živjeli Kristovu prisutnost među nama, i otkrili pravi lik Boga, koji nam je Otac. „Vjernici laici, zbog njihovog sudjelovanja u Kristovoj proročkoj službi, su potpuno uključeni u ovu zadaću Crkve. Na njima je osobito da svjedoče kako kršćanska vjera čini jedini pravi odgovor, više-manje svjesno percipirana i prizivana od svih, na probleme i nade koje život postavlja svakom čovjeku i društvu. To će biti moguće ako će vjernici laici znati svladati u sebi prekid između Evanđelja i života, stvarajući u svojim svakidašnjim aktivnostima u obitelji, na poslu i u društvu, jedinstvo života koji u Evanđelju nalazi inspiraciju i snagu da se ostvari u potpunosti.“
Da bi naviještala i širila Evanđelje, potrebno je da Crkva ostvari figure iz kršćanskih zajednica sposobne uobličiti na pravi način temeljne radnje života vjere: ljubav, svjedočanstvo, objavu, slavlje, slušanje, dijeljenje. Treba shvatiti evangelizaciju kao proces kojim Crkva, pokretana Duhom, navješćuje i širi Evanđelje po cijelom svijetu, slijedeći ovu logiku: tjeran ljubavlju, prožima i mijenja cjelokupni svjetovni red, preuzimajući i obnavljajući kulture. Daje svjedočanstvo među narodima novog načina bivanja i življenja koje karakterizira kršćane. Otvoreno navješta Evanđelje, pomoću prve objave, pozivajući na obraćenje. Upućuje na vjeru i život kršćana, pomoću kateheza i sakramenata inicijacije, one koji se obrate Isusu Kristu, ili one koji se vrate na put svog niza, uključujući jedne i nanovo vodeći druge kršćanskim zajednicama.
Od II. Vatikanskog koncila katolička Crkva je otkrila da se prenošenje vjere, kao susret s Kristom, realizira kroz Sveto pismo i živu tradiciju Crkve, pod vodstvom Duha Svetoga. Potrebno je među Božjim ljudima razviti veću svijest o ulozi Božje riječi, njenoj snazi koja se objavljuje i prikazujeBožji naum s ljudima, Njegov plan spasenja. Posebna je pažnja posvećena objavi Božje riječi mladima, koji su posebno otvoreni za Riječ Božju i imaju iskrenu želju upoznati Krista. Moramo pomoći mladima da razviju samopouzdanje i poznavanje svetog Pisma. Mladi trebaju učitelje i svjedoke koji će ih voditi ka ljubavi i komuniciranju Evanđelja. Kršćanske zajednice moraju započeti plan puta ka kršćanskoj inicijaciji koji će, slušanjem Riječi, slavljenjem Euharistije i bratskom ljubavlju, voditi prema zrelijoj vjeri.
Na Sinodi o katehezi nisu željeli da se raštrkaju dobrobiti i vrijednosti primljeni iz prošlosti obilježene brigom da se osigura prenošenje vjere koje bi bilo sistematično, integrirano, usklađeno i podijeljeno hijerarhijski. Zato su postavljena dva temeljna sredstva za prenošenje vjere: kateheza i katekumeni. Zahvaljujući njima Crkva prenosi vjeru na aktivan način, sije je u srca katekumena i katehista kako bi oplodila njihova iskustva. Ova dva sredstva su omogućila razvoj „pedagogije vjere“ čija je zadaća proširiti katehezu na prenošenje vjere.
Zajednički i osobni stil, stil koji provjerava istinitost zajednica, ali i svakog krštenika, kako nas podsjeća papa Pavao VI:“osim općenitog oblika objave Evanđelja, i drugi oblik njegovog prenošenja, od osobe do osobe je važan i legitiman.“
Cilj svakog procesa prenošenja vjere je izgradnja Crkve kao zajednice svjedoka Evanđelja. Papa Pavao VI kaže da zajednica vjernika, koja živi i proživljava nadu, zajednica bratske ljubavi, uvijek ima potrebu čuti ono što mora vjerovati, razloge nade, zapovijedi ljubavi. Drugim riječima, uvijek ima potebu biti evangelizirana.“
Potrebno je stvoriti obitelji koje su pravi znak ljubavi i dijeljenja, potrebna je snaga za stvaranje zajednica obdarenih istinskim duhom ekumenizma i sposobnih za dijalog s drugim religijama, potrebna je hrabrost za socijalnu pravdu i solidarnost, koji u središte interesa Crkve stavljaju siromašne, traži se radost u davanju vlastitog života za poziv ili posvećenje. Crkva koja prenosi vjeru, Crkva „nove evangelizacije“ je sposobna u svim ovim aspektima pokazati da je vodi Duh Sveti.
Dio svega toga je i imati hrabrost objaviti nevjernost i skandale koji se pojavljuju u kršćanskim zajednicama, kao znak i posljedica napora i umora u zadaći objavljivanja Evanđelja. Hrabrost priznati krivnju, sposobnost nastaviti svjedočiti Krista dok govorimo o našoj stalnoj potrebi da budemo spašeni, znajući da možemo gledati naše slabosti jer tako priznajemo snagu Krista koji nas spašava; čin pokore, hod ka pročišćenju i volja za popravkom posljedica naših pogrešaka, vjera da nada koja nam je dana ne zavarava, jer je ljubav Božja u našim srcima Duhom Svetim koji nam je dan, sve su to plodovi prenošenja vjere, navještanja Evanđelja koje u prvom redu ne prestaje obnavljati kršćane, njihove zajednice dok svijetu donosi Evanđelje Isusa Krista.
Kao što se može pretpostaviti, područje kršćanske inicijacije je važan dio zadaće evangelizacije. „Nova evangelizacija“ ima puno toga za reći o tome: Crkva treba snažno i odlučno nastaviti sa započetim postupcima, a u isto vrijeme smoći snage kako bi ponovno motivirala pojedince i zajednice koje pokazuju znakove umora i rezignacije.
Crkva se odavno bori protiv toga, te je stoga započela „prva objava“, proglas temeljnih sadržaja naše vjere. Prva objava je usmjerena onima koji ne vjeruju, koji žive u potpunoj indiferentnosti prema vjeri. Funkcija joj je objaviti Evanđelje i obratiti one koji još ne poznaju Krista. Zadaća „nove evangelizacije“ je kršćanima koji prakticiraju vjeru, a i onima koji si postavljaju pitanja o Bogu i pokušavaju ga percipirati, dozvati u svijest njihov osobni poziv. Nova evangelizacija je poziv kršćanskim zajednicama da daju povjerenje Duhu Svetomu koji ih vodi kroz povijest.
Evangelizacija je povezana s edukacijom, što je potvrdio i papa Benedikt XVI: „Prvotna misija Crkva, evangelizacija, u kojoj obrazovne ustanove igraju ključnu ulogu, se podudara sa težnjom nacije da razvije društvo dostojno ljudskog dostojanstva.“ Njegove riječi potvrđuju kako je prirodno da evangelizaciju i inicijaciju vjere slijedi obrazovanje. Temeljna zadaća Crkve je educirati o vjeri i svjedočenje, pri čemu nam pomaže uspostaviti vezu s Kristom i Ocem.
Suvremeni čovjek će prije slušati svjedoka nego učitelja, pa će tako i Crkva svojim postupcima, svojim životom evangelizirati svijet, što znači, svjedočenjem vjernosti Kristu, siromaštva i odricanja, slobodom od vrijednosti ovoga svijeta, jednom riječju svetošću. Nijedan projekt nove evangelizacije, nijedan projekt objave i prenošenja vjere ne može zanemariti potrebu za muškarcima i ženama koji će svojim postupcima dati snage evangelizacijskim naporima koje žive. Zbog toga je važno da Crkva oformi i pruži potporu zajednicama ili pojedincima koji će se posvetiti zadaći evangelizacije i edukacije (biskupi, prezbiteri, katehisti, odgajatelji, učitelji, roditelji), pozvanima da prepoznaju i ulože maksimalne resurse u temeljnu zadaću važnu za budućnost crkve i čovječanstva. Potrebno je jasno istaknuti važnost ovog poziva za evangelizaciju, objavu i prenošenje vjere unutar naših crkava. Potrebno je da zajednice ponovo vide prioritete njihovih djela, kako bi usmjerili energiju i snagu u zajednički napor „nove evangelizacije“.
Kako bi se vjera zadržala i hranila, potrebno je da roditelji uče djecu molitvi i da mole s njima, što pomaže roditeljima da stvore naviku u djeteta i da prepozna Gospodinovu prisutnu ljubav, čime postaju svjedoci vjere kod djece.
Evangelizirati može samo onaj koji i sam sebe dopušta evangelizirati, koji je sposoban dopustiti si duhovno se obnoviti nakon susreta i zajedništva s Kristom. Zato je nova evangelizacija prvenstveno duhovna zadaća i izazov. To je zadaća kršćana koji teže svetosti. Zato je važno i objasniti vjernicima unutar crkava njihovu misijsku i evangelizacijsku zadaću, a to je moguće samo edukacijom i brigom, ne može se dogoditi spontano.
Kronološki, prva se evangelizacija dogodila na Duhove kad su Apostoli, zajedno u molitvi kod Kristove majke primili Duha Svetoga. „Nova evangelizacija“ ne znači novo Evanđelje, jer je „Isus Krist isti jučer, danas, uvijek“. Nova evangelizacija predstavlja adekvatan odgovor na znakove vremena, na potrebe ljudi i naroda danas, na nove scenarije koji ocrtavaju kulturu u kojoj susrećemo naše identitete i tražimo smisao postojanja. Nova evangelizacija znači promociju kulture dublje ukorjenjene u Evanđelje; otkriti novog čovjeka koji je u nama zahvaljujući Duhu kojeg su nam dali Isus Krist i Otac.
Poteškoće koje onemogućuju novu evangelizaciju su: nedostatak radosti i nade u spasenje. Često je taj nedostatak toliko jak da zahvati cijelu zajednicu. Nova evangelizacija se tad ne nameće kao obaveza, napor i težina koju moramo nositi, nego kao lijek koji daje radost i život.
